Preface
Country Reports on Human Rights Practices - 2004
Released by the Bureau of Democracy, Human Rights, and Labor
February 28, 2005
In his second inaugural address, President Bush renewed America’s commitment
to stand for freedom and human dignity throughout the world:
America’s vital interests and our deepest beliefs are now one. From the
day of our founding, we have proclaimed that every man and woman on this
earth has rights, and dignity, and matchless value, because they bear the
image of the maker of heaven and earth. Across the generations we have proclaimed
the imperative of self-government, because no one is fit to be a master,
and no one deserves to be a slave. Advancing these ideals is the mission
that created our nation. It is the honorable achievement of our fathers.
Now it is the urgent requirement of our nation’s security, and the calling
of our time.
So it is the policy of the United States to seek and support the growth
of democratic movements and institutions in every nation and culture, with
the ultimate goal of ending tyranny in our world.
The Country Reports on Human Rights Practices provide a key framework that
the United States and others around the world use in assessing the state
of human freedom and in marshalling efforts to advance it. The conscientious
compiling of these reports equips us to more effectively stand against oppression
and for human dignity and liberty. Our embassies and Washington staff work
closely with local citizens, human rights and other organizations, and community
leaders to identify, investigate, and verify information. These volumes,
available in the languages of most of the world’s peoples, foster discussion,
promote advocacy, permit the measurement of progress, and show where improvements
are needed.
Over the last 12 months, we have worked closely with the international community
to enable citizens in countries such as Guatemala, Indonesia, Ghana, Ukraine,
and Afghanistan to make their votes truly count in selecting their governments.
This fundamental right to effective suffrage opens the door for advancing
a wide range of other rights, as the records in these countries have already
begun to show.
This 28th edition of our Country Reports turns our spotlight on 196 countries,
ranging from the stoutest defenders to the worst violators of human dignity.
We take seriously our responsibility to report as accurately, as sensitively,
and as carefully as possible the information in these reports.
The information contained in this report allows us to construct strategies
for promoting freedom and individual liberty. In the coming month we will
report on the specific steps we have taken over the past year to support
human rights and democracy.
Mindful of the diligent effort and widespread cooperation both within and
outside the Department that has gone into preparing these reports, I am pleased
to transmit the Department of State’s Country Reports on Human Rights Practices
for 2004 to the U.S. Congress.
Condoleezza Rice, Secretary of State
Introduction
Country Reports on Human Rights Practices - 2004
Released by the Bureau of Democracy, Human Rights, and Labor
February 28, 2005
On September 17, 2002, President Bush presented a new National Security
Strategy for the United States based on the principle that promoting political
and economic freedom and respect for human dignity will build a safer and
better world. To guide and focus the national effort that had grown out of
the war on terrorism, the strategy outlined a series of fundamental tasks
which, among others, required our Government to champion aspirations for
human rights and build democracy. In his second inaugural address on January
20, 2005, President Bush elaborated on that principle: "The survival
of liberty in our land depends on the success of liberty in other lands.
The best hope for peace in our world is the expansion of freedom in all the
world."
The United States and its international partners worked with many countries
during 2004 to expand freedom by helping to protect the political rights
of their citizens and to advance the rule of law in their societies. In a
few cases, where concerns centered on the rights of the people to choose
their own governments, dramatic developments focused global attention on
their struggles and landmark achievements.
In the past three years since the removal of the Taliban regime, the people
of Afghanistan have worked to diminish terrorism and improve security; to
bridge traditional ethnic, religious, and tribal divides; to craft a new
constitution faithful to their values and way of life; to extend fundamental
rights to women and minorities; and to open their society to unprecedented
political competition and freedom of expression. The international community
responded to this undertaking by helping to register voters across a geographically
scattered, largely illiterate population; by educating cadres of Afghan election
workers and political participants in the conduct of elections and campaigns
and by joining with Afghan forces to provide security during pre-election
preparations and during the actual voting. In the presidential election,
which took place in October, 18 candidates vied for the votes of the 10 million
registered Afghans, more than 40 percent of whom were women. Despite threats
and attacks before the vote and serious technical challenges, more than 8
million Afghans--including more than 3.2 million women--cast ballots to chose
their leader in a truly democratic election for the first time, with a majority
selecting President Hamid Karzai.
In Ukraine, the presidential election campaign was marred by government
pressure on opposition candidates and by widespread violations and fraud
during the voting. The Kuchma government engaged in fraud and manipulation
during the presidential election in both the first and second round of voting
on October 31 and November 21. The Government censored media outlets and
journalists to influence news coverage, which sparked the so-called "journalist
rebellion" among reporters who refused to follow government directives.
Eventually, popular demonstrations against the official results of the flawed
November 21 vote gradually swelled into an "Orange Revolution," the
campaign color associated with opposition leader Viktor Yushchenko, who was
widely believed to have won the election.
Respect for human rights in Ukraine took a decided turn for the better when,
on December 3, the country’s Supreme Court invalidated the runoff election
as fraudulent, vindicating the observations of many domestic and international
monitors about numerous violations of electoral procedures, harassment of
opposition candidates, heavily biased coverage in government-controlled media,
and widespread voting and counting fraud. In the court-mandated repeat election
on December 26, the people of Ukraine selected their new President. International
observers of that vote, won by Yushchenko, noted the improvements in media
coverage, increase in transparency of the voting process, decrease in government
pressure to support a particular candidate, and fewer disruptions at the
polls. The new President expressed a strong commitment to democracy, the
rule of law, and observance of human rights.
In Iraq, people faced a series of difficult tasks as they prepared to choose
their own leader through democratic elections, while the severity and ubiquity
of terrorist attacks expanded the dimensions of the challenges. First, the
Iraqi Governing Council achieved consensus on a framework for the transition
of sovereignty back to Iraqi authorities under the aegis of the rule of law
and clearly defined procedures by which Iraq’s citizens would be able to
choose their own authorities and construct their own constitutional order.
In March, the approval of the Transitional Administrative Law (TAL) achieved
these objectives and paved the way for the second step, the transition of
sovereignty from the Coalition Provisional Authority to the Iraqi Interim
Government (IIG) on June 28.
Working with the assistance of the United Nations and other international
advisors, the IIG established the Independent Electoral Commission of Iraq,
an independent election authority that established procedures for registration
of and voting by Iraqis and expatriates in 14 other countries. On August
15 - 18, the National Conference convened and elected a 100-member Interim
National Council. Elections for the Transitional National Assembly, the country's
legislative authority and the first step in the formation of an Iraqi Transitional
Government, were scheduled to take place on January 30, 2005. According to
the TAL, the transitional government will draft a permanent constitution
that is to be ratified by August 2005, and new elections are to be held for
a permanent government under that Constitution by December 2005.
We believe events like these elections will increase the prospects for peace,
provide a solid grounding for self-government in these countries and help
create momentum for the improvement of human rights practices for all people
participating in them. Yet progress along this path will not be easy or rapid,
at least at first, as the 196 detailed reports in this volume amply demonstrate.
In a number of cases, these reports will show that human rights practices
may actually have eroded despite the successful completion of internationally
accepted elections, as has occurred in some respects with the judiciary and
the media since the voting that took place last year in Venezuela.
It was in part the recognition of the complexity and difficulty of the task
of promoting human rights that led Congress in 1977 to institutionalize the
Department of State’s process of compiling these annual Country Reports on
Human Rights Practices. By providing this compendium of witness to the global
human rights experience, we hope that the record of this work in progress
will help illuminate both future tasks and the potential for greater cooperation
in advancing the aspirations of the Universal Declaration of Human Rights.
The Year in Review: Democracy, Human Rights and Labor
Behind the detail of 196 country reports contained in the pages that follow,
the developments and experiences in certain countries stand out due not only
to the intensity of the human rights problems but also to our involvement
with the victims and their governments during 2004.
The Government of Sudan’s human rights record remained extremely poor as
it continued to restrict freedom of speech, press, assembly, association,
religion and movement. It arrested and harassed those who exercised these
rights.
At year's end, there were more than 1.5 million Internally Displaced Person
(IDPs) in the Sudanese Province of Darfur, and another 200,000 civilians
had fled into Chad, where the U.N. High Commissioner for Refugees (UNHCR)
coordinated a massive refugee relief effort. Approximately 70,000 people
reportedly died as a result of the violence and forced displacement.
Despite the Government's repeated commitments to refrain from further violence
in Darfur, the atrocities continued. Government and government-supported
militias known as the Jinjaweed routinely attacked civilian villages. Typically,
the Jinjaweed, often in concert with regular government forces, conducted
attacks under cover of military aerial support. In September, after carefully
reviewing a detailed study conducted by independent experts covering the
experience of more than 1,100 refugees, Secretary of State Colin Powell concluded
that genocide had been committed against the people of Darfur, saying that "Genocide
has been committed in Darfur and that the Government of Sudan and Jinjaweed
bear responsibility and that genocide may still be occurring."
Government forces in that region routinely killed, injured, and displaced
civilians, and destroyed clinics and dwellings intentionally during offensive
operations. There were confirmed reports that government-supported militia
also intentionally attacked civilians, looted their possessions, and destroyed
their villages.
At the same time, year-end developments in negotiations related to the North-South
conflict provided hope for peace and improvement of human rights practices
in other areas of Sudan. By year's end, the State Department saw significant
movement on the preliminary accords between the Government and the Sudan
People's Liberation Movement Army after 21 years of low intensity conflict.
In response to the Democratic People’s Republic of Korea’s (North Korea)
continued brutal and repressive treatment of its people, the United States
Congress enacted the North Korea Human Rights Act of 2004. The Act seeks
to address the serious human rights situation in North Korea and to promote
durable solutions for North Korean refugees, transparency in provision of
humanitarian assistance, a free flow of information, and a peaceful reunification
on the Korean peninsula.
In Belarus, police abuse and occasional torture of prisoners and detainees
continued. The security forces arbitrarily arrested and detained citizens
for political reasons; in addition, individuals were sued and sentenced to
jail terms for such political crimes as "defamation" of state officials,
often interpreted to include criticism of their policies. The Government
of Belarus persisted in discounting credible reports regarding the role of
government officials in the long-term disappearances of a journalist and
well-known opposition political figures and failed to conduct full, transparent
investigations into these disappearances. Instead, the Government appointed
Viktor Sheiman, linked to disappearances by credible evidence in a Council
of Europe report, as Head of the Presidential Administration, thus perpetuating
a climate of abuse with impunity.
In Burma, the Junta ruled by decree and was not bound by any constitutional
provisions providing any fundamental rights. Security forces carried out
extrajudicial killings. In addition, disappearances continued, and security
forces raped, tortured, beat, and otherwise abused prisoners and detainees.
Arbitrary arrests and incommunicado detention were frequent. Security forces
also regularly infringed on citizens' privacy, forcibly relocated populations,
and conscripted child soldiers.
The Government of Iran was responsible for numerous killings during the
year, including executions following trials that lacked due process. There
were numerous reports that security forces tortured prisoners and detainees.
Additionally, there were arbitrary arrests, extended incommunicado detention,
poor and overcrowded prisons, lack of access to counsel, punishment by the
lash, and violation of personal privacy.
China’s cooperation and progress on human rights during 2004 was disappointing.
China failed to fulfill many of the commitments it made at the 2002 U.S.-China
Human Rights Dialogue. However, at the end of the year, working level discussions
on human rights, which had been suspended when the U.S. supported a resolution
on China’s human rights practices at the U.N. Commission on Human Rights
(UNCHR), were resumed. During 2004, the government continued to arrest and
detain activists, such as individuals discussing freely on the Internet,
defense lawyers advocating on behalf of dissidents and the dispossessed,
activists arguing for HIV/AIDs issues, journalists reporting on SARS, intellectuals
expressing political views, persons attending house churches, and workers
protesting for their rights. Abuses continued in Chinese prisons. The Government
continued its crackdown against the Falun Gong spiritual movement, and tens
of thousands of practitioners remained incarcerated in prisons, extrajudicial
reeducation-through-labor camps, and psychiatric facilities. The National
People’s Congress amended the Constitution to include protection of human
rights, yet it is unclear to what extent the Government plans to implement
this amendment.
In Saudi Arabia, there were positive developments in a few areas, including
a government-sponsored conference on women’s rights and obligations and the
formation of the first formal human rights organization permitted in the
Kingdom. In October, the Government issued an executive by-law entitling
some long-term residents to apply for citizenship, and by year's end, voter
and candidate registration, albeit only for men, was well advanced for municipal
elections scheduled for February 2005.
The record of human rights abuses and violations for Saudi Arabia, however,
still far exceeds the advances. There were credible reports of torture and
abuse of prisoners by security forces, arbitrary arrests, and incommunicado
detentions. The religious police continued to intimidate, abuse, and detain
citizens and foreigners. Most trials were closed, and defendants usually
appeared before judges without legal counsel. Security forces arrested and
detained reformers. The Government continued to restrict freedoms of speech
and press, assembly, association and movement, and there were reports that
the Government infringed on individuals’ privacy rights. Violence and discrimination
against women, violence against children, discrimination against ethnic and
religious minorities, and strict limitations on worker rights continued.
In contrast to developments in a number of countries that increased direct
citizen control over government authorities, in Russia changes in parliamentary
election laws and a shift to the appointment, instead of election, of regional
governors further strengthened the power of the executive branch. Greater
restrictions on the media, a compliant Duma (Parliament), shortcomings in
recent national elections, law enforcement corruption, and political pressure
on the judiciary also raised concerns about the erosion of government accountability.
Racially motivated violence and discrimination increased, despite considerable
legislative prohibitions. Authorities failed to investigate actions against
minorities while subjecting them to more frequent document checks, targeting
them for deportation from urban centers, and fining them in excess of permissible
penalties or detaining them more frequently. Government institutions intended
to protect human rights were relatively weak.
The Government of Zimbabwe has conducted a concerted campaign of violence,
repression, and intimidation. This campaign has been marked by disregard
for human rights, the rule of law, and the welfare of Zimbabwe's citizens.
Torture by various methods is used against political opponents and human
rights advocates. War veterans, youth brigades, and police officers act with
sustained brutality against political enemies. The Mugabe regime has also
targeted other institutions of government, including the judiciary and police.
Judges have been harassed into submission or resignation, replaced by Mugabe’s
cronies. The news media have been restricted and suppressed, with offending
journalists arrested and beaten. Land seizures continue to be used as a tool
for political and social oppression, and opponents of these destructive policies
are subject to violent reprisals.
Respect for human rights remained poor in Venezuela during 2004, despite
the Government victory in an August referendum to recall President Chavez.
Opponents charged that the process was fraudulent, but Organization of American
States (OAS) and Carter Center observers found that the official results "reflected
the will of the electorate." Throughout the year, the Government increased
its control over the judicial system and its interference in the administration
of justice. Nongovernmental organizations (NGOs) were subject to threats
and intimidation by government supporters. In December, the legislature passed
laws that erode freedom of the media, freedom of speech, and which in effect
make criticism of the government a criminal offense. The U.S. Government
sanctioned the Venezuelan Government for continuing to fall short in efforts
to combat trafficking in persons.
Fidel Castro added another year to his record as the longest serving dictator
in the world. The Government retained its stance of rejection of all democratic
processes and continued its harassment and intimidation of pro-democracy
activists, dissidents, journalists and other professionals and workers seeking
to undertake economic activities not controlled by the state. The majority
of the 75 dissidents sentenced to long jail terms in 2003 remained incarcerated
despite international protests, and the authorities arrested 22 additional
human rights activists and sentenced them for acts such as "contempt
for authority." Addressing abuses in Cuba continued to be a priority
for the United States as a member of the UNCHR.
During its 2004 session, the UNCHR formally adopted a U.S.-sponsored resolution
on Cuba, as well as resolutions on Turkmenistan, North Korea and Belarus
for the second year in a row. A resolution on Burma was approved by consensus.
With such member countries as Zimbabwe, Cuba, Sudan, and China, which fail
to protect their own citizens’ rights, the 2004 session of the UNCHR fell
short in several respects. The Commission failed to adopt resolutions on
the human rights situations in China, Zimbabwe and Chechnya. The United States
continued to emphasize the need to improve the functioning of the Commission,
especially by supporting the inclusion of more countries with positive human
rights records.
The United States believes that democratically elected governments are more
likely to respect their citizens’ human rights. For this reason, the United
States collaborated with other participating countries of the Community of
Democracies (CD), a network of democratic countries working together to promote,
solidify, and advance democracy throughout the world. In 2004, the U.S. joined
other CD countries to help launch the formation of a democracy caucus, a
group of like-minded countries that coordinates more closely in the UNCHR
and other UN settings to advance goals consistent with democratic values.
At the UNCHR, the United States – jointly with Peru, Romania and East Timor
– introduced and succeeded in having adopted a resolution to enhance the
UN’s role in promoting democracy. Among the resolution’s recommendations
is a call for the establishment of a mechanism – a "Focal Point" –
within the Office of the High Commissioner for Human Rights, dedicated to
helping new and emerging democracies access UN resources available to support
them.
In addition to its support for the creation of the UN democracy caucus,
the CD sought to support the development of democratic institutions and values
through projects linking democratic countries. It sent a multinational delegation
of democracy practitioners to East Timor to share best practices with Timorese
officials. Likewise, a group of Iraqi, election-related officials traveled
from Iraq to Lithuania to observe and learn about election processes. Unifying
democratic voices against violations of basic human rights--rights that have
been codified in the Universal Declaration of Human Rights and that that
were reaffirmed in the CD's Warsaw Declaration and Seoul Plan of Action--is
an essential way to maintain pressure on governments that deny and violate
the rights of their own citizens.
Institutional changes:
In Qatar, the process of constitutional change continued with the Emir's
approval of the draft of a new constitution that voters overwhelmingly had
approved in 2003. Although the Emir’s family will maintain hereditary rule,
the new constitution, expected to be enacted in June 2005, contains a number
of human rights provisions.
In Pakistan, President Musharraf continued as Chief of the Army Staff, despite
his promise to step down by year's end.
In Africa, the Central African Republic (CAR) enacted a new constitution
and took a number of other steps to further an announced transition to democracy
under President Bozize, who seized power in a March 2003 coup. In Guinea-Bissau,
following a military coup in September 2003, the military installed a civilian
government. In both cases, the stabilization of post-coup situations has
been accompanied by a decline in the number of reported violations of human
rights.
Turkey’s desire to meet the EU Copenhagen Criteria to begin the accession
process moved the Government to pass an important package of reforms, including
a new, relatively more liberal penal code and a set of constitutional amendments
to combat honor killings and torture; expand the freedom of religion, expression,
and association; and reduce the role of the military in government. However,
implementation of these reforms lagged. Security forces continued to commit
numerous abuses, including torture, beatings, and arbitrary arrest and detention,
although observers noted a decrease in such practices and the European Committee
for the Prevention of Torture reported that local authorities were making
efforts to comply with the Government's "zero tolerance" policy
on torture. Honor killings continued. The Government relaxed some restrictions
on the use of Kurdish and other languages, but restrictions on free speech
and the press remained.
The year witnessed increasing efforts by some governments to fight corruption.
Costa Rica was the most ambitious in actually investigating former high-level
officials, as it launched separate investigations for misuse of funds, kickbacks,
and illegal contracts by three former presidents. In Africa, anti-corruption
campaigns focused on pecuniary as well as human rights abuses by officials.
Gambian President Jammeh’s campaign centered on curbing official corruption
to restore international credibility, and the work of the Commission of Inquiry
led to the dismissal of a number of top officials and some prosecutions for
economic crimes. Kenya created an anti-corruption czar, and the Government
opened a number of investigations into allegations of extrajudicial killings.
In Zambia, a Police Complaints Authority instituted in 2003 to combat police
misconduct continued investigations into complaints.
Political rights:
Regrettably, with the exception of Georgia and Ukraine, political developments
in Eurasia remain a serious concern. Progress continues to be measured largely
in terms of civil society development. More and more NGOs, opposition parties,
and citizens are willing to organize and advocate for government accountability.
In Turkmenistan and Uzbekistan, opposition parties are unable to register.
At the same time, governments of the regions are drawing the wrong lessons
from Ukraine and Georgia and attempt to stifle civil society by harassing
democracy NGOs through bureaucratic obstacles and specious legal means.
In Georgia, the progress that international observers noted in last January’s
presidential election set the stage for "the most democratic elections
in Georgia’s history" in parliamentary voting in March. Other governments
in the region have made some limited progress in improving electoral processes
by drafting new election codes. New election laws introduced in Kazakhstan,
Kyrgyzstan and Tajikistan are an improvement in some areas, but in all three
countries, the laws continue to fall short of international standards. Likewise,
elections in 2004 in Kazakhstan and Kyrgyzstan marked limited improvements
over previous ones, but domestic and international observers raised questions
about voting irregularities, abuse or harassment of opposition candidates,
or limitations on equal access to the media.
In Belarus, the Government continued to deny citizens the right to change
their government through a democratic political process. A seriously flawed
referendum on October 17 removed constitutional term limits on the presidency.
In advance of the referendum and the equally flawed parliamentary elections
held simultaneously, the Government suspended independent newspapers and
disqualified many parliamentary candidates. The Government used excessive
force and in some cases beat and arrested political leaders who peacefully
protested electoral fraud and the journalists covering the protests. During
the year, the Government also shut down a number of major registered NGOs
that focused on political rights, and state security authorities increasingly
harassed those that remained.
In October, Bosnia and Herzegovina held its first self-administered municipal
elections since the signing of the Dayton Peace Accords. The elections were
judged to meet international democratic standards.
A notably high voter turnout in a series of three elections in Indonesia
paved the way for the transition in political power there from a defeated
incumbent to an elected opposition leader. The process also marked the defeat
of military and police candidates who stood for seats in Parliament.
In noteworthy elections in Africa, the incumbent political parties of Ghana
and Mozambique gained re-election in processes that were judged generally
free and fair. Sierra Leone held its first local government elections in
32 years, although there were irregularities in some areas.
In Burundi, concern focused on the delay in holding elections and the progress
of the country’s transition to democracy. The Transitional Government failed
to hold the local and national elections that are stipulated by the Arusha
Peace and Reconciliation Agreement, and at the end of the year it also delayed
indefinitely a referendum on a draft constitution. The Maoist insurgency
and the deadlock among Nepal’s political parties also prevented the holding
of elections there during the year and helped deepen the country’s political
crisis.
In Rwanda, greatly circumscribed political rights were further limited when
leading human rights organizations were either shut down or effectively dismantled.
The action was justified as part of a campaign against "divisionism," according
to a government report that accused human rights groups, journalists, teachers,
and churches of promoting an "ideology of genocide."
The Iranian Government’s respect for the freedom and political participation
of its citizens continued to deteriorate. Elections that were widely perceived
as neither free nor fair were held for the 290-seat Majlis (Parliament) in
February. The conservative, cleric-dominated Guardian Council excluded virtually
all reformist candidates, including 85 incumbent members of parliament. Reasons
cited included not showing "demonstrated obedience" to the current
system of government. As a result of the seriously-flawed elections, reformers
were reduced to a small minority of the parliament. Meanwhile, the conservative
backlash against reformist trends and parties continues.
Internal and other conflicts:
The Truth and Reconciliation Commission of Sierra Leone completed public
hearings in which approximately 10,000 citizens participated to air grievances
as victims or provide confessions from the civil war. The Commission suggested
legal, political and administrative reforms to the Government. The Government
also released numerous children who had fought as child soldiers. By year’s
end, the UN Mission to Sierra Leone (UNAMSIL) had handed over responsibility
countrywide to the Sierra Leone Armed Forces and the Sierra Leone Police,
as UNAMSIL began preparations to withdraw by June 2005 as stipulated by its
Security Council mandate.
After being elected in a runoff at the end of 2003, Guatemalan President
Oscar Berger "re-launched" the 1996 Peace Accords as a national
agenda and symbolically apologized to citizens on behalf of the State for
human rights violations committed during that country’s protracted civil
war. The Government also reduced the size of the military, eliminated some
major commands and units and reduced the military budget. In August, the
military made public a new doctrine, which includes provisions on the importance
of protecting human rights.
As a result of negotiations throughout the year, the Government of Colombia
demobilized approximately 3,000 fighters from the paramilitary United Self-Defense
Forces of Colombia (AUC) in November and December. In addition, hundreds
of municipal officials returned to their towns after the government established
a permanent police presence in every urban center in the country. As a result,
rates for homicides, kidnappings, and other violent crimes decreased.
In Haiti, domestic conflict continued throughout the year. The political
impasse, combined with increasing violence between pro- and anti-Aristide
factions, culminated on February 29, when President Aristide submitted his
resignation and left the country. Despite the presence of UN peacekeeping
forces, the constitutionally-established Interim Government remained weak.
In September, pro-Aristide partisans in Port-au-Prince launched a campaign
of destabilization and violence known as "Operation Baghdad." This
campaign included kidnapping, decapitation and burning of police officers
and civilians, indiscriminate shootings, and the destruction and incineration
of public and private property. The violence prevented the normal functioning
of schools, public markets, the seaport, and the justice system in Port-au-Prince
for several weeks.
A series of conflicts continued to trouble South Asia. In Jammu and Kashmir
and the northeastern states of India, violence continued, and security forces
committed abuses with impunity, killing civilians and not just armed combatants.
In Sri Lanka, both the Government and the terrorist organization, Liberation
Tigers of Tamil Eelam, violated the ceasefire. In Nepal, the disappearance
of persons in custody remained a very serious problem, and government security
forces continued to have broad authority to arrest and detain individuals
suspected of sympathizing with the Maoist insurgents. Security forces also
used arbitrary and unlawful lethal force. As the Maoist insurgency continued,
rebel militants tortured civilians, while government agents forcibly conscripted
children as soldiers and conducted bombings that killed civilians.
The Great Lakes region of central Africa, which encompasses the Democratic
Republic of the Congo (DRC), Rwanda, Burundi and Uganda, has been plagued
by civil war, large-scale interethnic violence, and massive human rights
abuses associated with them for well over a decade due to the continuing
presence of armed groups and militia that move between the countries. These
groups compete with one another for strategic and natural resources and inhabit
an environment of shifting alliances. Among the most worrisome groups in
the eastern Congo are those who took sanctuary in the region after the 1994
Rwandan genocide. This same group continues to oppose the Government of Rwanda
and launch cross-border campaigns, as well as attack civilians in the DRC
and commit numerous other abuses. There are also armed groups in the region
who oppose the governments and peace process in Uganda and Burundi.
While prospects for peace in the Great Lakes region are promising, human
rights abuses are almost routine. Children are the primary victims and are
forcefully recruited, abducted, and turned into soldiers, although some of
the governments have made progress in demobilizing child soldiers in their
ranks. Some militia groups are predominantly comprised of children. Women
and girls are particularly vulnerable, as rape increasingly is used as a
weapon of war. The region is a home to approximately five million of the
world's 25 million internally displaced persons and hosts a number of refugees.
The United States is actively pursuing talks between the DRC, Uganda and
Rwanda. We continue to monitor the situation in all the countries in the
region by focusing attention on the threat posed by armed groups.
In Cote d’Ivoire, an attack on the rebel positions and an air strike on
French peacekeeping troops in November broke the tenuous 18-month ceasefire
between the Government and rebels. Despite the embargo and threat of sanctions,
the Government has threatened to pursue a military solution to the conflict.
President Bush determined that Cote d’Ivoire, once one of the United States’
largest trading partners in the region through the Africa Growth and Opportunity
Act (AGOA), was ineligible for AGOA this year due to concerns about the security
situation and the general decline in the rule of law that make it a hostile
place for foreign investment.
In Russia, the September attack on a school in Beslan in North Osettia and
the ongoing disappearances of civilians detained by security forces underscored
the extent to which both sides in the expanding conflict in the North Caucasus
continue to demonstrate little respect for basic human rights. There were
credible reports of serious violations, including politically motivated disappearances
and unlawful killings, by both the government and Chechen rebels. Individuals
seeking accountability for these abuses also continued to be targeted, and
Chechen rebels continued to attack Russian civilians, including a bombing
of a Moscow subway.
Integrity of the person:
After years of controversy, the Chilean Supreme Court upheld an appeals
court decision to lift the judicial immunity of former President Augusto
Pinochet. On December 13, a prosecuting judge indicted Pinochet for crimes
committed as part of "Operation Condor" during the 1970s.
In Central African Republic as the process of transition to civilian rule
continued, the government disbanded the Security Investigation Division,
a military intelligence unit that was accused of committing numerous human
rights abuses, including torture, rape and extortion, during 2003. In December
2003, President Bozize reconvened the permanent military tribunal after an
eight-year suspension. The tribunal considered cases on a variety of alleged
human rights abuses including extrajudicial killings, rape and armed robbery.
North Korea remains one of the world’s most repressive and brutal regimes.
An estimated 150,000-200,000 persons are believed to be political prisoners
in detention camps in remote areas, and defectors report that many prisoners
have died from torture, starvation, disease, exposure, or a combination of
causes. The regime also subjects citizens to rigid controls over many aspects
of their lives.
In Egypt, the 1981 Emergency Law, extended in February 2003 for an additional
3 years, restricted many basic rights. The security forces continued to mistreat
and torture prisoners, which resulted in at least 10 reported deaths in custody
at police stations or prisons during the year. Arbitrary arrest and detention
and prolonged pretrial detention remained serious problems. Dismal prison
conditions persisted.
Widespread use of torture by the Government of Syria resulted in at least
8 deaths during the year. Arbitrary arrest and detention, prolonged pre-trial
detention without trial, fundamentally unfair trials in the security courts,
and deteriorating prison conditions all persisted. Throughout the year, the
security services conducted mass arrests of Kurds in Hassakeh province, Aleppo,
Damascus, and other areas. On March 12, security forces in Qamishli, in the
northeastern Hassakeh province, opened fire on a crowd at a soccer match
after clashes between Arab and Kurdish fans erupted. In the days of rioting
that followed, dozens were killed, as many as 2,000 Kurds were detained,
and nearly 300 Kurds remained in custody and were awaiting trial before the
State Security Court and Military Court at year’s end. The Government also
continued to withhold information on the welfare and whereabouts of persons
who have been held incommunicado for years.
In Uzbekistan, torture was routine in prisons, pretrial facilities, and
local police and security service precincts, and members of the security
forces responsible for documented abuses were rarely punished. However, the
government took some notable steps to address torture and establish police
accountability. It created preliminary procedures within some divisions of
the Ministry of Internal Affairs for investigating and disciplining officers
for human rights abuses and allowed NGO access to its prisons and to train
prison guards in human rights practices. The Government also cooperated with
international forensic experts to take part in investigations of deaths in
custody in which torture had been alleged.
Freedom of the press:
A conservative backlash to democratic demands in Iran extended into a number
of areas beyond explicit questions of political rights. For example, the
investigation into the 2003 death of a Canadian/Iranian photographer who
suffered a brain hemorrhage after sustaining injuries while in an Iranian
prison stagnated during 2004. The Government also gradually suppressed all
independent domestic media outlets and arrested or intimidated their journalists
into silence. In 2004 the last forum for free debate, weblogs, came under
pressure when the government began arresting their creators and forcing them
to sign false confessions.
The increase in government pressure and control of media in Russia continued
to weaken freedom of expression and independence of the media there, as a
trend of increasing control and harassment of the press was noted in a number
of Eurasian countries, especially Belarus and some countries in Central Asia.
The Russian approach centered on use of controlling ownership of broadcast
media to limit access to information on sensitive issues, such as Chechnya.
Government pressure also increased self-censorship of journalists.
In Togo, after the Government undertook formal political consultations with
the European Union, it adopted a new press code with mixed results. It eliminated
prison sentences for most journalistic offenses, but maintained them for
inciting certain actions, such as ethnic hatred or violation of the law,
as well as for publishing under a false name. The law also sets standards
of professionalism for journalists and requires independent newspapers to
ensure that at least one third of their staff meet the Government’s standards.
While Algeria experienced its first contested democratic election in 2004,
leading to the reelection of President Bouteflika, the Government acted to
increase restrictions on the media. The use of defamation laws and government
harassment of the press significantly increased, leading to the imprisonment
of several journalists for terms from two to 24 months, closure or suspension
of two newspapers, and more self-censorship by the press.
In Venezuela, international organizations and domestic journalists charged
the government with encouraging a climate of hostility toward the media.
Administrative acts, combined with a new law passed in December, created
a climate of hostility toward the independent media with increasing threats
of prosecution.
Freedom of religion:
These issues are discussed in depth in the Annual Report on International
Religious Freedom, released in September 2004, while these Country Reports
further highlight and update important developments.
The International Religious Freedom Act requires that those countries that
engage in particularly severe violations of religious freedom be designated
as Countries of Particular Concern (CPC). In September 2004, the Secretary
of State re-designated Burma, China, Iran, North Korea, and Sudan as CPCs,
and designated for the first time Eritrea, Saudi Arabia, and Vietnam.
With the cessation of government-sponsored violations of religious freedom
under Saddam Hussein, the Secretary acted to remove Iraq’s CPC designation
in June 2004. Since the liberation of Iraq by coalition forces, there have
been no governmental impediments to religious freedom, and the Iraqi Transitional
Administrative Law provides for "freedom of thought, conscience, and
religious belief and practice."
The Government of Saudi Arabia's actions in the area of religious freedom
were disappointing. Throughout 2004, senior U.S. officials engaged Saudi
authorities in an intense discussion of religious practices, and in September,
the Secretary of State designated Saudi Arabia as a "Country of Particular
Concern" under the International Religious Freedom Act for particularly
severe violations of religious freedom. The Government rigidly mandates religious
conformity. Non-Wahabi Sunni Muslims, as well as Shia and Sufi Muslims, face
discrimination and sometimes severe restrictions on the practice of their
faith. A number of leaders from these traditions have been arrested and imprisoned.
The government prohibits public non-Muslim religious activities. Non-Muslim
worshippers risk arrest, imprisonment, torture, or deportation for engaging
in religious activities that attract official attention. There were frequent
instances in which mosque preachers, whose salaries are paid by the government,
used violent language against non-Sunni Muslims and other religions in their
sermons.
Vietnam continued to restrict freedom of religion and the operation of religious
organizations other than those approved by the State. The Government failed
to issue a nationwide decree banning forced renunciations of faith, did not
end the physical abuse of religious believers, continued to hold a significant
number of religious prisoners, and although it permitted the re-opening of
some churches closed in the Central Highlands in 2001, it refused to allow
the re-opening and registration of hundreds of others. However, following
CPC designation, some improvements in religious freedom were evident. Some
religious leaders expressed cautious optimism about a new Ordinance on Religion
that the Government released in November, and in December, the Evangelical
Church of Vietnam North (ECVN) held its first National Congress in 20 years
and named a new, independent leadership board.
Among the gains in freedom of religion covered by the Country Reports, the
Jehovah’s Witnesses in Armenia succeeded in October to register with the
government after they had experienced a string of rejected applications.
In Bosnia and Herzegovina, a new state-level law on religious freedom passed
both houses of the legislature. The law provides comprehensive rights to
religious communities and confers a legal status upon them they had not held
previously. And in Georgia, there were fewer reports of violence against
minority religious groups this year.
Treatment of minorities, women and children:
On December 30, the Department of State completed its Report on Global Anti-Semitism,
July 1, 2003-December 15, 2004. Drawing extensively on material from our
embassies, NGOs and accounts submitted for these Country Reports, this separate
compendium was prepared in accordance with a separate legislative provision.
In the Czech and Slovak Republics, discrimination against Roma persisted,
although both governments made efforts to improve the situation through such
measures as revising legal norms and recruiting Roma to serve as community
liaisons with the police forces or as health assistants.
In Croatia, the restitution of property to mostly Serb refugees has improved
significantly, although local obstruction to the return of minority groups
remained a problem. In Kosovo, acts of violence against the minority Kosovo
Serb population and other non-Serb minorities took place during a series
of riots over two days in March, demonstrating the continued tenuousness
of minority rights there.
In Thailand, the government’s human rights record was marred by abuses committed
by security forces against Muslim dissidents in the southern part of the
country. On April 28, elements of the police and military killed more than
100 persons while repelling attacks by Muslim separatists in Yala, Pattani,
and Narathiwat provinces. On October 25, 78 Muslim detainees being transported
to an army camp died from asphyxiation after police and military forces stacked
them into overcrowded truck beds.
In Afghanistan and Iraq, women made unprecedented strides in exercising
political rights by voting, holding public office and standing for election
as candidates. In education and other areas as well, women made increasing
strides in achieving basic rights. In Pakistan, special women’s police stations
with all female staff have been established in response to complaints of
custodial abuse of women. Additionally, while honor killings continued in
Pakistan, new legislation stiffened penalties for honor killings and criminal
proceedings for the blasphemy laws and Hudood ordinances were changed to
reduce abuses.
In a number of countries, one of the most significant problems related to
the abuse of women and children is the failure of the state to combat vigorously
against conditions that engender the trafficking of women and children.
In Burma, women and girls from villages were trafficked for prostitution
at truck stops, fishing villages, border towns, and mining and military camps.
Burmese men, women and children are also trafficked to other countries. Government
economic mismanagement and forced labor policies worsen the situation.
In the United Arab Emirates (UAE), women and girls are used as prostitutes
and domestic servants, and young boys are exploited as camel jockeys. A recent
documentary on camel jockeys notes the very young age at which abuse often
begins, the harsh conditions that may lead to serious injuries or death,
and the malnutrition, and physical and sexual abuse by employers. The Government
has pledged and taken some measures of limited effectiveness against these
practices.
State promotion of tourism drives the predatory interests that promote sex
tourism and sexual exploitation of underage girls for prostitution in Cuba.
The booming oil sector in Equatorial Guinea contributes to making the country
both a transit point and destination for trafficking of women for prostitution.
The estimates of the number of Indians trafficked into forced labor and
the sex trade runs into the millions, in addition to thousands of Nepalis
and Bangladeshis trafficked to India for sexual servitude. Trafficking in
persons in India is a significant problem, and some government officials
participated in and facilitated the practice. While India continues to lack
a national law enforcement response to its trafficking in persons problem,
some progress has been noted in individual states and the central government
recently expressed a commitment to establishing and implementing a national
anti-trafficking policy.
Violence and discrimination towards vulnerable groups continued to be a
problem in Tanzania. In August, the semi-autonomous island of Zanzibar outlawed
homosexuality and set severe penalties in its autonomous island territory.
On mainland Tanzania, 4 million women and girls have undergone female genital
mutilation (FGM), and despite a law partially outlawing the practice, police
rarely enforced the law and the average age of the practice appeared to have
decreased in an effort to avoid detection.
Worker rights:
In Iraq, the exercise of labor rights remained limited, largely due to violence,
unemployment, and maladapted labor organizational structures and laws, although,
with international assistance, some progress was underway at year’s end.
According to the Brussels-based International Confederation of Free Trade
Unions (ICFTU), workers reported organizing unions in workplaces where they
were forbidden under the laws of the former regime and revitalized union
structures previously dominated by the Ba’ath party. The International Labor
Organization (ILO) provided technical assistance to Iraq throughout the year
to help bring its labor laws into line with international labor standards,
rebuild the capacity of the Ministry of Labor and Social Affairs, establish
emergency employment services, and put in place training and skills development
programs.
In April, a Commission of Inquiry appointed under Article 26 of the ILO
Constitution visited Belarus to investigate a complaint that the Government
was systematically violating its obligations under the ILO’s fundamental
Conventions on freedom of association and protection of the right to organize
and bargain collectively, both of which it has ratified. The Commission’s
report, issued in October, concluded that the country’s trade union movement
was subject to significant government interference. The Commission recommended
that the government take all necessary steps to register independent unions,
amend laws and decrees restricting freedom of association, protect independent
trade unionists from anti-union discrimination, and disseminate the Commission’s
conclusions and recommendations. It stated that most of these recommendations
should be implemented by June 2005 at the latest.
Under the leadership of President Bush the United States has stepped forward
with its democratic allies to reaffirm our commitment to human rights and
democracy. We rest upon the principle that nations governed by free people
will be the cornerstone for the development of a world that is more peaceful
for all. The execution of our democratic duty depends on the determination
and passion of its promoters. Let the following Country Reports serve as
an indicator of the progress made and as a guide for the challenges ahead.
PREDGOVOR
Izveštaji o stanju ljudskih prava po zemljama za 2004. godinu
Objavila Kancelarija za demokratiju, ljudska prava i rad
28. februar 2005.
U svom govoru prilikom druge inauguracije, predsednik Buš je ponovio rešenost
Sjedinjenih Država da se bore za slobodu i ljudsko dostojanstvo u celom svetu:
Vitalni interesi Amerike i njena najdublja uverenja su poistovećeni. Još
od osnivanja naše države, zastupali smo ideju da svaki čovek i svaka žena
na ovom svetu ima prava, dostojanstvo i izuzetnu vrednost, zato što nose
lik stvaraoca neba i zemlje. Iz generacije u generaciju zastupali smo ideju
samouprave, zbog toga što nijedan čovek nije stvoren da bude gospodar, niti
iko zaslužuje da bude rob. Zalaganje za napredak ovih ideala je misija koja
je stvorila našu naciju. To je časno delo naših očeva, a sada je to hitan
uslov bezbednosti naše nacije i zov našeg vremena.
Stoga je politika Sjedinjenih Država da zahteva i podržava razvoj demokratskih
pokreta i demokratskih institucija kod svih naroda i kultura, a krajnji cilj
je uništenje tiranije u svetu.
Naše izdanje Izveštaji o stanju ljudskih prava po zemljama iznosi osnovne
ideje u okviru kojih Sjedinjene Države i druge zemlje sveta ocenjuju stanje
ljudskih prava i vode borbu za njihovo unapređenje. Savesno prikupljanje
ovih izveštaja pomaže nam da delotvornije ustanemo protiv ugnjetavanja i
borimo se za ljudsko dostojanstvo i slobodu. Naši službenici iz ambasada
i iz Vašingtona tesno sarađuju sa lokalnim stanovnicima, humanitarnim i sličnim
organizacijama i rukovodstvima raznih zajednica, da bi identifikovali, ispitali
i proverili informacije. Ova publikacija, koja se može dobiti na jezicima
većine naroda sveta, podstiče diskusije, podržava zastupanje raznih ideja,
omogućava ocenu napredovanja i ukazuje gde treba napraviti poboljšanja.
Tokom poslednjih 12 meseci, tesno smo sarađivali sa međunarodnom zajednicom
da bismo omogućili zemljama, kao što su Gvatemala, Indonezija, Gana, Ukrajina
i Avganistan, da izvrše uspešno prebrojavanje glasova pri izboru vlada. Osnovno
pravo da se efikasno ostvari pravo glasa, otvara vrata unapređenju široke
palete drugih prava, što se u ovim zemljama već pokazuje u praksi.
Ovo 28. izdanje Izveštaja po zemljama obrađuje 196 zemalja, počev od najupornijih
branilaca ljudskog dostojanstva do najgorih kršilaca ljudskih prava. Mi vrlo
ozbiljno shvatamo svoju odgovornost da informacije koje dajemo u svojim izveštajima
budu što tačnije, što delikatnije i što pažljivije prezentirene.
Informacije sadržane u ovom izveštaju omogućavaju nam da napravimo strategiju
za promovisanje slobode i individualnih sloboda. Sledećeg meseca objavićamo
izveštaj o specijalnim merama koje smo preduzeli tokom prošle godine da bismo
podržali ljudska prava i demokratiju.
Podsećajući na vredan rad i svestranu saradnju, kako u Stejt dipartmentu
tako i van njega, na pripremanju ovih izveštaja, zadovoljstvo mi je da Kongresu
Sjedinjenih Država predam Izveštaje o stanju ljudskih prava po zemljama za
2004. godinu u izdanju Stejt dipartmenta.
Kondoliza Rajs
Državni sekretar
Uvod
Izveštaji o stanju ljudskih prava po zemljama za u 2004. godinu
Objavila Kancelarija za demokratiju, ljudska prava i rad
28. februar 2005.
Predsednik Buš je 17. septembra 2002. godine predstavio novu strategiju
Nacionalne bezbednosti Sjedinjenih Država, koja se zasniva na principu da
se promovisanjem političkih i ekonomskih sloboda i poštovanjem ljudskog dostojanstva,
izgradi bezbedniji i bolji svet. Da bi povela i usmerila snagu nacije koja
je proistekla iz rata protiv terorizma, ova strategija postavila je niz osnovnih
zadataka koje naša vlada, pored ostalih, treba da sprovede da bi postala
glavni pobornik ostvarenja ljudskih prava i napretka demokratije. U svom
govoru prilikom druge inauguracje 20. januara 2005. godine, predsednik Buš
je podrobnije govorio o tom principu: ”Preživljavanje slobode u našoj zemlji
zavisi od uspeha slobode u drugim zemljama. Najveća nada za mir u našem svetu
je širenje slobode u celom svetu.”
Tokom 2004. godine Sjedinjene Države i njeni međunarodni partneri su radili
sa mnogim zemljama na širenju slobode, na taj način što su im pomagali da
zaštite politička prava njihovih građana i unaprede vladavinu prava u njihovim
društvima. U nekoliko slučajeva, kada je postojala zabrinutost u vezi sa
pravima naroda da biraju svoje vlade, došlo je do dramatičnih događaja koji
su usmerili pažnju čitavog sveta na njihovu borbu i njihova dostignuća od
odsudnog značaja.
U poslednje tri godine posle ukidanja talibanskog režima, afganistanski
narod trudio se da smanji terorizam i poboljša bezbednost; da premosti tradicionalne
etničke, verske i plemenske sukobe; da donese novi ustav u skladu sa svojim
vrednostima i načinom života; da proširi fundamentalna prava žena i manjina
i da otvori svoje društvo ka dotad nezamislivom političkom nadmetanju i slobodi
izražavanja. Međunarodna zajednica uzvratila je pomažući im u registrovanju
glasača širom geografski raštrkane i većinom nepismene populacije, obučavanjem
afganistanskih kadrova i političkih učesnika kako da organizuju izbore i
vode kampanje, kao i zajedničkim radom sa afganistanskim snagama na obezbeđivanju
sigurnosti za vreme predizbornih priprema i tokom glasanja. Za vreme predsedničkih
izbora, koji su održani u oktobru, 18 kandidata se borilo za glasove 10 miliona
registrovanih Afganistanaca, od kojih su preko 40 % bile žene. Uprkos pretnjama
i napadima pre glasanja i ozbiljnim tehničkim problemima, preko 8 miliona
Afganistanaca – od kojih 3,2 miliona žena – glasalo je i po prvi put izabralo
svog lidera na pravim demokratskim izborim, na kojima je većina izabrala
predsednika Hamida Karzaia.
U Ukrajini je kampanja za predsedničke izbore bila narušena zbog pritiska
koji je vlada vršila na opozicione kandidate, kao i zbog mnogobrojnih kršenja
procedure i prevara za vreme glasanja. Za vreme predsedničkih izbora, vlada
predsednika Kučme širila je laži i bavila se manipulacijama, kako u prvom
tako i u drugom krugu glasanja 31. oktobra i 21. novembra. Vlada je cenzurisala
medije i novinare u želji da utiče na njihovo pisanje, što je izazvalo takozvanu
“novinarsku pobunu” reportera koji su odbili da slušaju naredbe vlade. Na
kraju su narodne demonstracije protiv zvaničnih rezultata nameštenih novembarskih
izbora postepeno dovele do “Narandžaste revolucije”, nazvane tako prema boji
povezanoj sa vođom opozicije Viktorom Juščenkom, za koga je većina verovala
da je pobedio na izborima.
Odlučujuća promena na bolje u domenu poštovanja ljudskih prava u Ukrajini
dogodila se 3.decembra kada je Vrhovni sud te zemlje obesnažio drugi krug
izbora kao netačan, prihvativši primedbe mnogih domaćih i međunarodnih monitora
da je bilo mnogo prekršaja izborne procedure, napastvovanja opozicionih kandidata,
krajnje pristrasnih prikaza u medijima pod kontrolom vlade, veliki broj lažnih
glasova i mnogo netačnog prebrojavanja glasova. Na ponovljenim izborima,
koji su po odredbi suda održani 26. decembra, narod Ukrajine izabrao je novog
predsednika. Međunarodni posmatrači ovog glasanja, na kome je pobedio Juščenko,
zapazili su poboljšanje u pisanju i prikazima medija, veću transparentnost
glasačkog procesa, manjeg pritiska vlade u podržavanju određenog kandidata,
kao i ređe ometanje na glasačkim mestima.
U Iraku se narod tokom priprema za izbor svog vođe demokratskim putem suočio
sa mnogo teških zadataka, a surovost i neprestani teroristički napadi uvećali
su dimenzije opasnosti. Savet iračke vlade pre svega je koncenzusom utvrdio
sistem za ponovno vraćanje suvereniteta vlastima Iraka pod zaštitom vladavine
prava, i jasno odredio procedure po kojima građani Iraka treba da izaberu
vlast i izgrade svoj ustavni poredak. Donošenjem Tranzicionog administrativnog
zakona (TAL) u martu, ovi uslovi su ostvareni i utrt je put za drugi korak:
prenošenje suvereniteta sa Koalicione privremene vlasti na Privremenu vladu
Iraka (IIG), što se i dogodilo 28. juna.
Uz pomoć Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih savetnika, IIG je osnovala
Nezavisnu izbornu komisiju Iraka, jedno nezavisno izborno telo sa polugama
vlasti, koje je ustanovilo proceduru za registraciju i glasanje Iračana u
zemlji, kao i Iračana koji su živeli u izgnanstvu u 14 raznih zemalja. Između
15. i 18. avgusta održana je Nacionalna konferencija, na kojoj je izabran
Privremeni nacionalni savet od 100 članova. Izbori za Tranzicionu Narodnu
skupštinu, zakonodavnu vlast zemlje, i prvi korak ka formiranju Tranzicione
vlade Iraka, zakazani su za 30. januar 2005. godine. Po odredbama TAL-a,
tranziciona vlada pripremiće nacrt stalnog ustava koji treba da bude ratifikovan
5. avgusta 2005, a novi izbori za stalnu vladu treba prema Ustavu da se održe
decembra 2005.
Uvereni smo da će ovi izbori povećati izglede za mir, postaviti solidnu
osnovu za samoupravu u ovim zemljama i pomoći da se stvori pokretačka snaga
koja će dovesti do poboljšanja stanja ljudskih prava svih ljudi koji na njima
učestvuju. Ipak, napredak na ovom putu neće biti ni lak ni brz, barem ne
u početku, kao što to pokazuje naših 196 izveštaja iznetih u ovom izdanju.
U nekim slučajevima ovi izveštaji će možda pokazati da se stanje ljudskih
prava čak i pogoršalo, uprkos uspešnom okončanju međunarodno priznatih izbora,
kao što se to u izvesnom smislu desilo u sudstvu i medijima u Venecueli posle
izbora prošle godine.
Na taj se način delimično priznaje da je unapređivanje ljudskih prava komplikovan
i težak zadatak, što je 1977. i dovelo do toga da Američki kongres zakonski
ustanovi proceduru po kojoj Stejt dipartment jednom godišnje izdaje Izveštaje
o stanju ljudskih prava u raznim zemljama. Predajući ovo svedočanstvo svetskom
iskustvu ljudskih prava, nadamo se da će činjenice iznete u ovoj knjizi koja
se stalno piše, pomoći da se spoznaju kako budući zadaci, tako i mogućnosti
za bolju saradnju u postizanju ciljeva Univerzalne deklaracije ljudskih prava.
Godina koja se ocenjuje: Demokratija, ljudska prava i rad
U našem detaljnom prikazu stanja ljudskih prava u 196 zemalja, na stranicama
koje slede, neki događaji i iskustva nekih zemalja više su istaknuti, ne
samo zbog velikih problema sa ljudskim pravima, već i zbog našeg učešća u
pomoći žrtvama i njihovim vladama u toku 2004. godine.
Učinak sudanske vlade na polju ljudskih prava i dalje je veoma loš, zbog
toga što ta vlada nastavlja da ograničava slobodu govora, štampe, okupljanja,
udruživanja, religije i kretanja. Ta vlada je hapsila i maltretirala ljude
koji su ova prava koristili.
Na kraju godine, u sudanskoj provinciji Darfur, bilo je 1,5 miliona lokalno
raseljenih lica (IDP), a još 200.000 civila izbeglo je u Čad, gde je Visoki
komesarijat za izbeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR) koordinirao masovnim
dobavljanjem pomoći za izbeglice. Prema izveštajima, zbog nasilja i nasilnog
raseljavanja, umrlo je oko 70.000 ljudi.
Uprkos ponovljenoj tvrdnji vlade da će se uzdržati od nasilja u Darfuru, nastavljeno
je sa zlodelima. Vlada i milicija koju podržava, poznata kao Đinđavid, neprestano
su napadale sela sa civilnim stanovništvom. Obično bi pripadnici Đinđavida,
zajedno sa regularnim snagama vlade, napadali pod zaštitom avijacije. Pošto
je podrobno proučio detaljni izveštaj nezavisnih eksperata koji su vršili istraživanje
o iskustvima preko 1.000 izbeglica, Državni sekretar Kolin Pauel zaključio
je u septembru da je izvršen genocid nad stanovnicima Darfura, i izjavio: “U
Darfuru je izvršen genocid i vlada Sudana i Đinđavid za to snose odgovornost,
a genocid se možda i dalje nastavlja.”
U toku svojih ofanzivnih operacija vladine snage namerno su i rutinski u
tom kraju ubijale i ranjavale ljude, isterivale civile iz njihovih domova
i sela, uništavale bolnice i naseobine. Postoje provereni izveštaji da milicija
bliska vladi namerno napada civile, otima njihovu imovinu i uništava sela.
U isto vreme, pregovori o sukobu sever-jug do kojih je došlo krajem godine,
probudili su nade da će doći do mira i boljeg tretmana ljudskih prava u drugim
delovima Sudana. Do kraja godine Stejt dipartment je zapazio značajni napredak
u preliminarnim dogovorima između vlade i Narodnooslobodilačke vojske Sudana,
posle dvadesetjednogodišnjeg sukoba niskog intenziteta.
Reagujući na neprestane brutalnosti i represivne mere protiv naroda u Demokratskoj
Narodnoj Republici Koreji (Severna Koreja), Sjedinjene Države donele su 2004.
godine Zakon o ljudskim pravima u Severnoj Koreji. Zakon zahteva da se obrati
pažnja na ozbiljnu situaciju u vezi sa ljudskim pravima u Severnoj Korejii,
da se pospeši trajno rešavanje statusa severnokorejskih izbeglica, da se
omogući transparentnost doturanja humanitane pomoći, slobodan protok informacija
i sprovede mirno ujedinjenje Korejskog poluostrva.
U Belorusiji se nastavlja zlostavljanje i povremeno mučenje zatvorenika
i pritvorenih od strane policije. Snage bezbednosti proizvoljno hapse i pritvaraju
građane iz političkih razloga; osim toga, pojedini ljudi izvedeni su na sud
i osuđeni na zatvorske kazne zbog takvih političkih zločina kao što je “kleveta”
državnika, koja je često samo kritika njihove politike. Beloruska vlada uporno
je umanjivala značaj proverenih izveštaja u kojima se tvrdilo da su njeni
predstavnici imali udela u nestanku jednog poznatog novinara i nekoliko poznatih
opozicionara, i da nije sprovela punu, transparentnu istragu o ovim nestancima.
Umesto toga, vlada je na mesto šefa Predsedničke administracije postavila
Viktora Šejmana, koji je prema verodostojnom izveštaju Saveta Evrope bio
povezan sa nestancima.
U Burmi je Hunta vladala dekretima i nisu postojali nikakvi ustavni propisi
koji bi je obavezivali da građanima obezbedi osnovna prava. Snage bezbednosti
ubijale su bez suda. Osim toga, ljudi su i dalje nestajali, a pripadnici
snaga bezbednosti silovali su, mučili, tukli i na druge načine maltretirali
zatvorenike i pritvorene. Proizvoljna hapšenja bila su učestala, a ljudi
u pritvoru držani su u izolaciji. Snage bezbednosti redovno su kršile pravo
građana na privatnost, nasilno premeštale stanovnike i regrutovale decu.
Vlada Irana odgovorna je za mnogobrojna ubistva koja su izvršena tokom ove
godine, uključujući i izvršenja smrtne kazne posle nepropisnih suđenja. Osim
toga, vršena su proizvoljna hapšenja, ljudi su dugo zadržavani u pritvoru
i izolaciji, zatvori su bili loši i pretrpani, nije se moglo doći do advokata,
izvršavane su kazne bičevanjem i narušavana privatnost građana.
Što se tiče Kine, u toku 2004. godine njena kooperativnost i napredak u
domenu ljudskih prava bili su razočaravajući. Kina nije ispunila mnoge obaveze
koje je obećala da će ispuniti u toku američko-kineskih razgovora o ljudskim
pravima 2002. godine. Međutim, krajem godine obnovljene su radne diskusije
o ljudskim pravima, koje su bile obustavljene kada su Sjedinjene Države podržale
rezoluciju o tretmanu ljudskih prava u Kini u Komisiji Ujedinjenih Nacija
o ljudskim pravima (UNHCR). U toku 2004. godine vlada je nastavila da hapsi
i pritvara aktiviste sledećih profila: pojedince koji su slobodno vodili
razgovore preko Interneta, advokate koji su se javno zalagali za disidente
i ljude kojima je oduzeta imovina, aktiviste koji su se bavili problemima
HIV-a i AIDs-a, novinare koji su pisali o SARS-u, intelektualce koji su iznosili
svoje političke stavove, ljude koji su išli u crkve u privatnim kućama i
radnike koji su protestima zahtevali svoja prava. U kineskim zatvorima nastavilo
se sa zlostavljanjem. Vlada je nastavila svoj napad na duhovni pokret Falun
Gong i desetine hiljada pripadnika tog pokreta bili su bačeni u zatvor, nelegalne
radne logore za prevaspitavanje, ili psihijatrijske ustanove. Kineski Narodni
kongres dopunio je Ustav amandmanom o zaštiti ljudskih prava, ne stavivši
pritom jasno do znanja u kojoj meri će kineska vlada primenjivati taj amandman.
U Saudijskoj Arabiji došlo je do pozitivnih pomaka u nekim oblastima, u
koje spada konferencija pod pokroviteljstvom vlade o pravima i obavezama
žena i formiranje prve zvanične organizacije za ljudska prava u tom kraljevstvu.
Oktobra meseca vlada je izdala izvršnu uredbu kojom je odobrila da oni koji
duže borave u toj zemlji mogu da zatraže državljanstvo, a do kraja godine
uveliko je počela registracija glasača i kandidata (iako samo muškaraca)
za izbore koji su održani u februaru 2005.
Međutim, broj zloupotreba i kršenja ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji
ipak u velikoj meri nadmašuje napredak u pozitivnom pravcu. Postoje verodostojni
izveštaji da bezbednjaci muče i maltretiraju zatvorenike, hapse svojevoljno
i drže ljude u pritvoru u izolaciji. Verska policija nastavila je da zastrašuje,
maltretira i pritvara građane i strance. Većina sudskih procesa bila je zatvorena
za javnost, a često se dešavalo da se optuženi pojave na sudu bez advokata.
Snage bezbednosti hapsile su i pritvarale reformatore. Vlada je nastavila
da ograničava slobodu govora i štampe, slobodu okupljanja, udruživanja i
kretanja, a postoje i svedočanstva da je vlada kršila pravo pojedinaca na
privatnost. Nastavljeno je nasilje i diskriminacija žena, nasilje nad decom,
diskriminacija etničkih i verskih manjina, i striktno ograničavanje prava
radnika.
Za razliku od promena u izvesnim zemljama, gde je direktna građanska kontrola
nad vlašću povećana, u Rusiji su promene zakona o parlamentarnim izborima
i uvođenje naimenovanja umesto biranja pokrajinskih guvernera, dovele do
daljeg jačanja izvršne vlasti. Osim toga, veće restrikcije nad medijima,
popustljiva Duma (parlament), nepravilnosti za vreme nedavnih opštih izbora,
korupcija u policiji i politički pritisak na sudstvo, izazvali su zabrinutost
zbog erozije odgovornosti vlade. Uprkos značajnim zakonodavnim zabranama,
povećalo se nasilje iz rasističkih razloga i diskriminacija. Po pitanju manjina,
vlasti nisu izvršile istragu prekršaja protiv njih, a s druge strane podvrgle
su ih češćim proverama dokumenata, da bi ih deportovale iz urbanih centara,
uz prekomerno kažnjavanje i češće pritvaranje. Vladine ustanove za zaštitu
ljudskih prava relativno su slabe.
Vlada Zimbabvea sprovela je sveobuhvatnu kampanju nasilja, represije i zastrašivanja.
Ova kampanja odlikovala se potpunim nepoštovanjem ljudskih prava, vladavine
zakona i dobrobiti građana Zimababvea. Nad političkim protivnicima i borcima
za ljudska prava vršene su torture raznim metodama. Ratni veterani, omladinske
brigade i policajci permanentno su vršili brutalne napade na političke neprijatelje.
Mugabeov režim ustremio se i na druge institucije vlasti, kao što su sudstvo
i policija. Sudije su zlostavljane dok se ne bi potčinile vlasti ili dale
ostavku, a onda bi ih zamenili Mugabeovi poslušnici. Mediji su bili organičavani
i ukidani, a novinari zatvarani i tučeni. Nastavljeno je sa otimanjem zemlje
kao oruđem za sprovođenje političkog i društvenog ugnjetavanja, a protivnici
ove destruktivne politike podvrgavani su nasilnim represalijama.
U toku 2004. godine u Venecueli je poštovanje ljudskih prava i dalje bilo
na niskom nivou, uprkos pobedi vlade na referendumu u avgustu mesecu kada
je predsednik Čavez opozvan. Protivnici su tvrdili da je čitav proces bio
lažan, ali su Organizacija američkih država (OAS) i posmatrači iz Karterovog
centra ustanovili da zvanični rezultati »odražavaju volju glasačkog tela.«
Tokom cele godine, vlada je pojačavala kontrolu nad sudstvom i sve više se
mešala u upravljanje pravosuđem. Nevladine organizacije (NGO) bile su izložene
pretnjama i zastrašivanju od strane vladinih pristalica. Decembra meseca
zakonodavstvo je donelo zakone koji su narušili slobodu medija, slobodu govora
i doveli do toga da kritika vlasti postane krivično delo. Vlada Sjedinjenih
Država sankcionisala je vladu Venecuele zbog toga što nije uspela da se izbori
sa trgovinom ljudima.
Fidel Kastro dodao je još jednu godinu svome učinku diktatora sa najdužim
stažom u svetu. Vlada je zadržala svoj stav odbojnosti prema svim demokratskim
procesima i nastavila da maltretra i zastrašuje pro-demokratske aktiviste,
disidente, novinare i druge profesionalce i radnike koji žele da se bave
ekonomijom bez kontrole države. Većina od 75 disidenata koji su osuđeni na
duge zatvorske kazne 2003. godine, ostala je u zatvoru uprkos protestima
međunarodne zajednice. Vlasti su uhapsile još 22 pobornika ljudskih prava
i osudile ih za dela, kakvo je na primer »prezir prema vlasti«. Bavljenje
zloupotrebama na Kubi i dalje je prioritetni zadatak Sjedinjenih Država kao
člana UNHCR-a.
Na zasedanju UNHCR-a 2004. godine zvanično su po drugi put usvojene rezolucija
o Kubi, koju su inicirale Sjedinjene Države i rezolucije o Turkmenistanu,
Severnoj Koreji i Belorusiji. Rezolucija o Burmi usvojena je koncenzusom.
Zbog toga što u svojim redovima ima članove koji ne štite ljudska prava svojih
građana, a to su Zimbabve, Kuba, Sudan i Kina, sednica UNHCR-a za 2004. godinu
nije uspela u nekoliko vidova. Komisija nije uspela da usvoji rezoluciju
o stanju ljudskih prava u Kini, Zimbabveu i Čečeniji. Sjedinjene Države nastavile
su da ističu potrebu da se poboljša funkcionisanje Komisije, posebno podržavajući
uključivanje u komisiju više zemalja sa pozitivnim učinkom u domenu ljudskih
prava.
Sjedinjene Države veruju da ima više izgleda da će demokratski izabrane
vlade poštovati ljudska prava svojih građana. Iz tog razloga, Sjedinjene
Države su sarađivale sa drugim zemljama učesnicama Zajednice demokratija
(CD), grupom demokratskih zemalja koje zajedno rade na promovisanju, učvršćivanju
i unapređenju demokratije u celom svetu. Sjedinjene Države su se 2004. godine
pridružile zemljama članicama CD-a u radu na formiranju demokratskog kružoka,
tj. grupe zemalja sličnih stavova, koje bolje koordiniraju unutar UNHCR-a
i drugih grupacija u UN-u, da bi ostvarile ciljeve demokratskih vrednosti.
Zajedno sa Peruom, Rumunijom i Istočnim Timorom, Sjedinjene Države predložile
su i postigle da se u UNHCR-u usvoji rezolucija koja će ojačati ulogu UN-a
u promovisanju demokratije. Jedna od preporuka te rezolucije je poziv na
uspostavljanje mehanizma, takozvane »Centralne tačke« unutar Kancelarije
Visokog komesarijata za ljudska prava, koji će pomagati novim i tek nastajućim
demokratijama da lakše dođu do sredstava u UN-u koja su im potrebna.
Osim potpore u formiranju demokratskog kružoka UN-a, CD želi da projektima
koji povezuju demokratske zemlje, podrži razvoj demokratskih institucija
i vrednosti. CD je u Istočni Timor poslao višenacionalnu delegaciju poslenika
demokratije da prenesu svoja najbolja iskustva i znanje državnim funkcionerima
Timora. Takođe je jedna grupa Iračana - budućih organizatora izbora u toj
državi, boravila u Litvaniji da bi posmatrala izbore i stekla znanja o izbornim
procesima. Ujedinjavanje demokratskih snaga u borbi protiv kršenja osnovnih
ljudskih prava, prava koja su utvrđena Opštom deklaracijom o ljudskim pravima
i potvrđena Varšavskom deklaracijom CD-a i Seulskim akcionim planom, najbolji
je način da se održava pritisak na vlade koje uskraćuju i krše prava svojih
građana.
Institucionalne promene:
U Kataru je nastavljen proces ustavnih promena, pošto je Emir odobrio nacrt
novog ustava, koji su glasači velikom većinom podržali 2003. godine. Iako
će Emirova porodica nastaviti da vlada po naslednom pravu, novi ustav, koji
treba da stupi na snagu u junu 2005. godine, sadržaće nekoliko propisa koji
se odnose na ljudska prava.
U Pakistanu predsednik Mušaraf i dalje je šef generalštaba, iako je obećao
da će to mesto napustiti do kraja godine.
U Africi je Centralna Afrička Republika (CAR) donela novi ustav i preduzela
još nekoliko koraka da pospeši najavljenu tranziciju ka demokratiji, pod
predsednikom Bozizeom, koji je prigrabio vlast marta 2003. izvršivši državni
udar. U Gvineji-Bisao posle vojnog udara septembra 2003. godine, vojska je
ustanovila civilnu vlast. U oba slučaja, sa stabilizovanjem situacije posle
udara, smanjio se i broj kršenja ljudskih prava.
U želji da ispuni Evropske kriterijume iz Kopenhagena, da bi otpočela proces
pristupanja Evropskoj uniji, turska vlada je izglasala vrlo važan paket reformi,
koji se sastoji od novog, relativno liberalnijeg krivičnog zakona i izvesnog
broja ustavnih amandmana koji suzbijaju ubistva i mučenja iz časti, omogućavaju
veće slobode veroispovesti, izražavanja i udruživanja, i smanjenja uloge
vojske u vladi. Međutim, kasni se sa sprovođenjem ovih reformi. Snage bezbednosti
nastavljaju da čine mnogobrojna zlodela, tj. da muče, tuku i proizvoljno
hapse i pritvaraju građane. Iako su posmatrači primetili da se broj tih zloupotreba
smanjio, Evropski komitet za prevenciju torture izvestio je da lokalne vlasti
čine napore da se usaglase sa politikom vlade koja apsolutno ne toleriše
torturu. Ubistva iz časti se nastavljaju. Vlada je smanjila restrikcije u
vezi sa upotrebom kurdskog i drugih jezika, ali su restrikcije nad slobodom
govora i štampe ostale na snazi.
U toku 2004. godine neke vlade pojačale su borbu protiv korupcije. Kostarika
je u tom pogledu bila najambicioznija, jer je izvršila istragu protiv bivših
visokih funkcionera, sprovevši posebne istrage protiv trojice bivših predsednika
u vezi sa zloupotrebom finansija, reketiranjem i sklapanjem nezakonitih ugovora.
U Africi se kampanja protiv korupcije usredsredila na finansijske zloupotrebe
i kršenja ljudskih prava od strane državnih funkcionera. Da bi povratio međunarodni
kredibilitet, predsednik Gambije Džameh sproveo je kampanju suzbijanja korucije
među državnim funkcionerima, a nalazi Istražne komisije doveli su do otpuštanja
izvesnog broja najviših funkcionera i krivičnih gonjenja zbog privrednog
kriminala. Kenija je naimenovala anti-korupcijskog cara, a njena vlada je
pokrenula nekoliko istraga u vezi sa navodnim nezakonitim ubistvima. U Zambiji,
Policijska žalbena komisija, koja je osnovana 2003. godine da bi se borila
protiv zloupotreba policije, nastavila je da ispituje podnete žalbe.
Politička prava:
Sa izuzetkom Gruzije i Ukrajine, razvoj situacije u Evroaziji nažalost je
i dalje vrlo zabrinjavajući. Napedak se i dalje meri uglavnom na osnovu onoga
što se dešava u okviru civilnog društva. Sve više NGO-a, opozicionih partija
i građana želi da se organizuje i da zahteva odgovornost vlade. U Turkmenistanu
i Uzbekistanu opozicione partije ne mogu da se registruju. U isto vreme,
vlade sa tog područja izvlače pogrešnu pouku iz primera Ukrajine i Gruzije
i pokušavaju da uguše civilno društvo maltretirajući nevladine organizacije
na taj način što postavljaju birokratske barijere i tobožnje zakonske prepreke.
U Gruziji je napredak, koji su međunarodni posmatrači zapazili prošlog januara,
pripremio uslove za martovske parlamentarne »najdemokratskije izbore u istoriji
Gruzije«. Donošenjem novih izbornih zakona, druge vlade tog regiona napravile
su izvestan napredak ka poboljšanju izbornog procesa. Novi izborni zakoni
koji su donešeni u Kazahstanu, Kirgistanu i Tadžikistanu, pokazuju napredak
u nekim oblastima, ali u sve tri zemlje ti zakoni i dalje ne ispunjavaju
međunarodne standarde. Isto tako, izbori u Kazahstanu i Kirgistanu 2004.
godine, pokazali su izvesna poboljšanja u odnosu na prethodne izbore, ali
su domaći i međunarodni posmatrači uočili i zabeležili nepravilnosti pri
glasanju, zloupotrebu ili maltretiranje opozicionih kandidata i neujednačen
pristup medijima.
U Belorusiji, vlada je i dalje građanima uskraćivala pravo da promene vlast
kroz demokratski politički proces. Organizovan je veoma neregularan referendum
17. oktobra kojim je skinuto ustavno ograničenje predsedničkog mandata. Pre
tog referenduma i pre podjednako nepravilnih parlamentarnih izbora, koji
su održani u isto vreme, vlada je ukinula nezavisne medije i diskvalifikovala
mnoge kandidate za parlament. Vlada je koristila preteranu silu, a u nekim
slučajevima i tukla i hapsila političke lidere koji su mirno protestovali
protiv izborne krađe, kao i novinare koji su o protestima pisali. U toku
godine, vlada je takođe zatvorila nekoliko značajnih već registrovanih NGO-a
koji su se bavili političkim pravima, a državna bezbednost pojačala je maltretiranje
preostalih organizacija te vrste.
U oktobru, prvi put posle Dejtonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini održani
su samostalni opštinski izbori. Konstatovano je da su izbori održani po međunarodnim
demokratskim standardima.
Veoma visok odziv glasača na tri vrste izbora u Indoneziji omogućio je da
politička vlast iz ruku poraženog lidera pređe u ruke izabranog opozicionog
lidera. Tom prilikom poraženi su kandidati vojske i policije koji se se borili
za mesto u parlamentu.
Na značajnim izborima u Africi, vladajuće partije u Gani i Mozambiku ponovo
su izabrane na uglavnom slobodan i fer način. U Sjera Leoneu održani su prvi
izbori za lokalnu vlast posle 32 godine, mada je na njima bilo nepravilnosti
u izvesnim sferama.
U Burundiju je sa zabrinutošću primećeno kašnjenje u organizovanju izbora,
kao i zastoj u procesu tranzicije ka demokratiji u ovoj zemlji. Prelazna
vlada nije održala lokalne i nacionalne izbore, kako je to propisano Aruškim
sporazumom o miru i pomirenju, a krajem godine, vlada je na neodređeno vreme
odložila referendum o nacrtu ustava. Zbog Maoističkog ustanka i nerešenih
odnosa među političkim partijama, u Nepalu nije došlo do održavanja izbora,
što je dovelo do produbljivanja političke krize u toj zemlji.
Već veoma ograničena politička prava u Ruandi, još više su smanjena kada
su vodeće organizacije za ljudska prava ili zatvorene, ili efikasno onesposobljene.
Kao opravdanje za tu akciju poslužila je borba protiv »divizionizma«, koja
se zasnivala na izveštaju vlade koji optužuje grupe za ljudska prava, novinare,
nastavnike i crkvu za propagiranje »ideologije genocida«.
U Iranu je vlada i dalje nastavila da sve manje poštuje slobode i učešće
građana u politici. Izbori za 290 poslaničkih mesta u Majlisu (parlamentu),
uglavnom su ocenjeni kao neslobodni i nefer. Konzervativni, klerikalno obojeni
Starateljski savet praktično je isključio sve reformatorske kandidate, uključujući
i 85 članova tadašnjeg parlamenta. Među ostalim razlozima za isključenje
navedeno je i to da ti kandidati nisu »pokazivali poslušnost« prema sadašnjem
sistemu vlasti. Kao rezultat tih veoma nezakonitih izbora, reformatorsko
krilo u parlamentu postalo je manjina. U međuvremenu se nastavlja odmazda
konzervativaca protiv reformatorskih tendencija i partija.
Unutrašnji i drugi sukobi:
Komisija za istinu i pomirenje u Sjera Leoneu okončala je javna saslušanja
u kojima je učestvovalo 10.000 građana, koji su u javnost izneli pritužbe
žrtava i svedočanstva o građanskom ratu. Komisija je vladi predložila da
se izvrše zakonske, političke i administrativne reforme. Osim toga, vlada
je demobilisala veliki broj dece koja su se borila kao vojnici. Do kraja
godine Misija UN-a u Sjera Leoneu (UNAMSIL) predala je širom zemlje vlast
oružanim snagama i policiji Sjera Leonea, pošto je UNAMSIL otpočeo pripreme
za svoje povlačenje u junu 2005. godine, kako je i regulisano mandatom Saveta
bezbednosti.
Pošto je izabran u drugom krugu glasanja krajem 2003. godine, predsednik
Gvatemale Oskar Berger »oživeo« je Mirovni sporazum iz 1996.godine proglasivši
ga za nacionalni program i simbolično se izvinio građanima u ime države zbog
kršenja ljudskih prava tokom dugog građanskog rata u zemlji. Vlada je takođe
smanjila broj vojnika u armiji, ukinula neke od glavnih komandi i jedinica,
i smanjila vojni budžet. Avgusta meseca vojska je objavila svoju novu doktrinu,
koja uključuje odredbe o značaju zaštite ljudskih prava.
Kao rezultat pregovora koji su trajali čitave godine, vlada Kolumbije demobilisala
je u novembru i decembru 3.000 boraca iz paravojnih Ujedinjenih snaga samoodrbane
Kolumbije (AUC). Pored toga, na stotine opštinskih funkcionera vratilo se
u svoje gradove pošto je vlada obezbedila stalno prisustvo policije u svim
urbanim centrima u zemlji. Kao rezultat toga, smanjio se broj ubistava, kidnapovanja
i drugih nasilnih zločina.
Na Haitiju je tokom cele godine nastavljen unutrašnji sukob. Politički ćorsokak
kombinovan sa sve većim nasiljem između pro i anti Aristidovih frakcija kulminirao
je 29. februara, kada je predsednik Aristid predao ostavku i napustio zemlju.
Uprkos prisustvu mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, prelazna vlada, oformljena
ustavnim putem, i dalje je bila slaba. U septembru su partizanske jedinice
bliske Aristidu krenule na Port-o-Prens, u kampanju destabilizacije i nasilja
nazvanu »Operacija Bagdad«. U toku kampanje vršila su se kidnapovanja, odsecale
glave i spaljivali policijski funkcioneri i civili, pucalo se nasumice, a državna
i privatna imovina uništavana je i spaljivana. Nasilje je zaustavilo normalno
funkcionisanje škola, javnih pijaca, luka i pravnog sistema u Port-o-Prensu,
koji nisu radili nekoliko nedelja .
Niz sukoba nastavio je da potresa Južnu Aziju. U Jamuu i Kašmiru i severoistočnim
državama Indije nastavljeno je nasilje i snage bezbednosti nekažnjeno su
vršile nedela, ubijajući ne samo naoružane borce već i civile. U Sri Lanki
obe sukobljene strane, i vladine snage i teroristička organizacija Tigrova
oslobodilaca tamilskog elama, kršile su primirje. U Nepalu veliki problem
predstavlja stalno nestajanje osoba u pritvoru, a snage državne bezbednosti
i dalje imaju široka ovlašćenja da hapse i pritvaraju osobe koje su pod sumnjom
da su simpatizeri maoistiških pobunjenika. Snage državne bezbednosti primenjivale
su samovoljno ubilačku i nezakonitu silu. Kako se maoistički ustanak nastavljao,
pobunjenici su sve više mučili civile, a vladini agenti nasilno mobilisali
decu i izvodili bombaške napade u kojima su ginuli civili.
Oblast Velikih Jezera u centralnoj Africi, koja obuhvata Demokratsku Republiku
Kongo (DRC), Ruandu, Burundi i Ugandu, izmučena je već više od jedne decenije
građanskim ratovima i velikim međuetničkim sukobima u kojima ima mnogo kršenja
ljudskih prava. To se dešava zbog stalnog prisustva naoružanih grupa i milicija
koje krstare po tim zemljama. Ove se grupe bore između sebe za strateške
i prirodne resurse, a savezi među njima veoma su promenljive prirode. Najopasnije
među tim grupama su one iz istočnog Konga, koje su našle utočište u toj oblasti
posle genocida u Ruandi 1994. godine. Ista grupa i dalje se bori protiv vlade
Ruande, a vodi borbe i van granica te zemlje, napadajući civile u DRC i čineći
nebrojena zverstva. U toj oblasti postoje i naoružane grupe koje se bore
protiv vlada i mirovnih procesa u Ugandi i Burundiju.
Iako u oblasti Velikih Jezera postoje dobri izgledi za mir, kršenje ljudskih
prava tamo je skoro rutinski posao. Deca su najčešće žrtve, jer se nasilno
regrutuju, otimaju i pretvaraju u vojnike, iako su neke vlade napravile napredak
i demobilisale decu vojnike. Neke milicije sastoje se pretežno od dece. Žene
i devojke su naročito ranjive, jer se silovanje sve više koristi kao ratno
oružje. U ovoj oblasti obitava otprilike 5 miliona od 25 miliona lokalno
raseljenih lica, a tu se nalazi i zvestan broj izbeglica. Sjedinjene Države
aktivno podržavaju razgovore izmežu DRC, Ugande i Ruande. Mi nastavljamo
da pratimo situaciju u svim zemljama tog regiona, obraćajući specijalnu pažnju
na opasnost od naoružanih grupa.
U Obali Slonovače jedan napad na položaje pobunjenika i vazdušni napad francuskih
mirovnih trupa, doveli su do ukidanja 18-mesečnog prekida vatre između vlade
i pobunjenika. Uprkos embargu i pretnji sankcijama, vlada je zapretila da će
se okrenuti vojnom rešenju sukoba. Predsednik Buš ustanovio je da Obala Slonovače,
koja je nekad bila jedan od najjačih trgovinskih partnera Sjedinjenih Država
posredstvom zakona o Razvoju i mogućnostima Afrike (AGOA), ove godine ne može
da bude učesnik AGOA jer je postala opasna za strane ulagače, zbog problema
sa bezbednosnom situacijom i opšteg propadanja vladavine prava.
U Rusiji septembarski napad na školu u Beslanu u Severnoj Osetiji i stalni
nestanci civila pritvorenih od strane državne bezbednosti, jasno su pokazali
u kojoj meri obe strane u rastućem sukobu na Severnom Kavkazu i dalje veoma
malo obraćaju pažnju na osnovna ljudska prava. Postoje verodostojni izveštaji
o teškom nasilju, uključujući i politički motivisane nestanke i nezakonito
ubijanje, koje vrši vlada i čečenski pobunjenici. Takođe se stalno napadaju
ljudi koji traže odgovornost za te zločine, dok čečenski pobunjenici nastavljaju
da napadaju ruske civile. Jedan od takvih napada je eksplozija bombe u moskovskoj
podzemnoj željeznici.
Integritet ličnosti
Posle sporne situacije koja je trajala godinama, Vrhovni sud Čilea podržao
je odluku apelacionog suda da ukine imunitet predsedniku Avgustu Pinočeu.
Nadležni sudija je 13. decembra optužio Pinočea za zločine izvršene 70-tih
godina u okviru »Operacije Kondor«.
Pošto se u Centralnoafričkoj Republici nastavlja proces tranzicije ka građanskoj
vlasti, vlada je raspustila vojnu obaveštajnu jedinicu zvanu Bezbednosno
istražno odeljenje, koja je bila optužena da je tokom 2003. godina vršila
mnogobrojna kršenja ljudskih prava, kao što su mučenja, silovanja i iznuđivanja.
Decembra 2003. predsednik Bozize ponovno je sazvao stalni vojni sud posle
osam godina suspenzije. Sud je razmotrio veliki broj navodnih slučajeva kršenja
ljudskih prava, među kojima su bila ubijanja bez suda, silovanja i oružane
pljačke.
U Severnoj Koreji i dalje vlada jedan od najrepresivnijih režima u svetu.
Procenjuje sa da ima 150 do 200.000 političkih zatvorenika u kaznenim logorima
koji se nalaze u zabačenim krajevima, a oni koji su pobegli tvrde da su u
zatvorima mnogi zatočenici poumirali od toture, gladi, bolesti, napuštenosti,
ili kombinacije nekoliko takvih nedaća. Režim takođe drži strogu kontrolu
nad stanovništvom, kontrolišući mnoge aspekte ljudskih života.
U Egiptu je 2003. godine na još tri godine produžen Urgentni zakon iz 1981,
koji ograničava mnoga osnovna prava. Snage državne bezbednosti nastavile
su da maltretiraju i muče zatvorenike, što je dovelo do deset smrtnih slučajeva
u zatvorima, ili prilikom pritvora u policijskim stanicama. Poseban problem
predstavljaju proizvoljna hapšenja i pritvaranja ljudi, kao i produžavanje
pritvora pre suđenja. I dalje su uslovi u zatvorima strašni. U Siriji je
došlo do 8 smrtnih slučajeva zbog veoma čestih tortura od strane sirijske
vlade. I dalje istrajava praksa proizvoljnih hapšenja i pritvaranja, produženog
držanja u pritvoru bez suđenja, krajnje nepravednih sudskih pocesa u bezbednosnim
sudovima, i sve gorih uslova u zatvorima. Tokom godine, službe bezbednosti
vršile su masovna hapšenja Kurda u provinciji Hasakeh, Alepu, Damasku i drugim
delovima zemlje. U Kamišliju, u seveoistočnoj provinciji Hasakeh su 12. marta
snage bezbednosti otvorile vatru za vreme fudbalske utakmice kada su izbili
sukobi između arapskih i kurdskih navijača. Posle toga, usledili su nemiri
u kojima je ubijeno na desetine ljudi, čak 2.000 Kurda je pritvoreno, a u
zatvoru je ostalo 300 Kurda koji su do kraja godine čekali na suđenje pred
Državnim bezbednosnim sudom i Vojnim sudom. Vlada je takođe nastavila da
uskraćuje informacije o zdravstvenom stanju i mestu boravka ljudi koji su
godinama držani u samicama.
U Uzbekistanu je nastavljano sa torturama u zatvorima, pritvornim jedinicama
i lokalnim policijskim stanicama i postajama službe bezbednosti, a pripadnici
snaga državne bezbednosti, verodostojno optuženi za zlostavljanje, retko
su bivali kažnjeni. Vlada je, međutim, preduzela značajne korake u pravcu
sputavanja torture i utvrđivanja odgovornosti policije. U nekim odeljenjima
Ministarstva unutrašnjih poslova, vlada je inicirala preliminarne procedure
da bi se ispitali i na odgovornost pozvali neki policijski službenici koji
su kršili ljudska prava. Takođe je nevladinim organizacijama dozvoljen pristup
u zatvore i omogućeno da obučavaju zatvorske stražare o tretmanu ljudskih
prava. Vlada je isto tako sarađivala sa međunarodnim forenzičarima kojima
je odobreno da učestvuju u istragama o smrtnim slučajevima nastalim kao posledica
navodne torture za vreme pritvora.
Sloboda štampe:
U Iranu se odmazda konzervativnih snaga protiv demokratskih težnji proširila
na izvesne oblasti koje su van domena čisto političkih prava. Na primer,
u toku 2004. godine stagnirala je istraga o smrti kanadsko-iranskog fotografa
koji je umro zbog krvarenja u mozgu, nastalog posle zadobijenih povreda u
iranskom zatvoru. Vlada je takođe postepeno ugušila sve nezavisne domaće
medije i uhapsila, ili zastrašivanjem ućutkala njihove novinare. Poslednji
forum za slobodne diskusije, "weblogs", izložen je 2004. godine
pritisku kada je vlada počela da hapsi njegove organizatore i da ih primorava
da potpisuju lažna priznanja.
Da bi oslabila slobodu izražavanja i nezavisnost medija, ruska vlada nastavlja
da pojačava pritisak i sprovodi kontrolu medija, što se događa istovremeno
sa trendom pojačane kontrole i zlostavljanja štampe u nekoliko Evroazijskih
zemalja, a naročito u Belorusiji i nekim državama Centralne Azije. Ruska
taktika sastojala se u tome da pomoću kontrole vlasništva elektronskih medija
ograniči pristup informacijama u vezi sa osetljivim pitanjima, kakvo je na
primer Čečenija. Pritisak vlade je delovao i na novinare koji sve više primenjuju
samocenzuru.
Pošto je obavila zvanične političke konsultacije sa Evropskom unijom vlada
Togoa je usvojila novi zakon o štampi, ali sa neujednačenim rezultatima.
Ukinula je zatvorske kazne za većinu novinarskih prestupa, ali ih je i dalje
zadržala da bi mogla da potpiruje neke akcije, kao što su etnička mržnja
i kršenje zakona, ili objavljivanje napisa pod tuđim imenom. Ovim zakonom
utvrđuju se i norme profesionalizma za novinare i traži se od nezavisnih
listova da barem jedna trećina novinara poštuje vladine normative.
Iako je Alžir 2004. godine imao prve demokratske izbore, na kojima je ponovo
izabran predsednik Buteflika, vlada je preduzela korake da se povećaju restrikcije
nad medijima. Sve više su se koristili klevetnički zakoni i ometanje štampe
od strane vlade, zbog čega je nekoliko novinara uhapšeno i osuđeno na 2 do
24 meseca zatvora, a dva lista su zatvorena i samocenzura u štampi se povećala.
U Venecueli su međunarodne organizacije i domaći novinari optužili vladu
da potpiruje neprijateljstvo protiv medija. Administrativni postupci, udruženi
sa novi zakonom koji je donešen u decembru, stvorili su atmosferu neprijateljstva
prema nezavisnim medijima i povećali opasnost od sudskog gonjenja.
Sloboda veroispovesti:
Verska pitanja obrađena su podrobnije u Godišnjem izveštaju o međunarodnoj
slobodi veroispovesti, koji je izašao u septembru 2004. godine, dok ovaj
Izveštaj po zemljama daje najnovije podatke i baca jaču svetlost na važne
događaje.
Međunarodnim zakonom o slobodi veroispovesti, zemlje u kojima se sprovode
izrazito surovi prekršaji slobode religije, označene su kao Posebno zabrinjavajuće
države (CPC). Septembra 2004. godine državni sekretar ponovo je označio Burmu,
Kinu, Iran, Severnu Koreju i Sudan kao CPC i po prvi put svrstao Eritreju,
Saudijsku Arabiju i Vijetnam među takve države.
Pošto su prestala kršenja verskih sloboda, koja je u Iraku organizovala
vlada pod Sadamom Huseinom, državni sekretar uklonio je juna 2004. Irak sa
liste CPC država. Posle oslobođenja Iraka od strane koalicionih snaga, nije
više bilo zapreka od stane vlade po pitanju slobode veroispovesti, a Tranzicioni
administrativni zakon Iraka obezbeđuje »slobodu misli, savesti, religijskog
verovanje i veroispovesti«.
Postupci vlade Saudijske Arabije u domenu slobode veroispovesti, veoma su
razočaravajući. Tokom cele 2004. godine zvaničnici Sjedinjenih Država vodili
su intenzivne razgovore sa vlastima Saudijske Arabije o ispovedanju vere,
a u septembru je državni sekretar označio Saudijsku Arabiju kao »Posebno
zabrinjavajuću državu« po Međunarodnom zakonu o slobodi religije, zbog specijalno
surovih kršenja slobode veroispovesti. Vlada tvrdokorno nalaže versku usklađenost.
Suniti koji nisu muslimani vahabiti, kao i šiti i muslimani sufi, podvrgnuti
su diskriminaciji, a ponekad i okrutnim restrikcijama u ispovedanju njihove
vere. Nekoliko verskih lidera bili su uhapšeni i bačeni u zatvor. Vlada zabranjuje
javne verske aktivnosti nemuslimanima. Oni koji ispovedaju nemuslimanske
vere rizikuju da budu uhapšeni, dopadnu zatvora, da budu podvrgnuti torturi,
ili deportovani zbog toga što se bave verskim aktivnostima koje privlače
pažnju zvaničnika. Često se dešavalo da propovednici iz džamija koje izdržava
vlada, žestokim rečima govore u svojim propovedima protiv muslimana koji
nisu suniti ili pripadaju drugim religijama.
Vijetnam je nastavio da ograničava slobodu veroispovest i delovanje verskih
organizacija koje nisu odobrene od strane države. Vlada nije izdala opštenarodni
dekret, kojim se zabranjuje odricanje od vere, niti je prekinula fizičko
zlostavljanje vernika, a nastavila je da drži veliki broj verskih zatvorenika.
Mada je dozvolila da se neke crkve, koje su u Centralnom Gorju bile zatvorene
2001. godine, ponovo otvore, odbila je da dozvoli otvaranje i registraciju
na stotine drugih crkava. Ipak, po dobijanju oznake CPC, u Vijetnamu je došlo
do nekih poboljšanja u domenu verskih sloboda. Neki verski vođi izrazili
su oprezni optimizam u vezi sa novom Uredbom o religiji, koju je vlada izdala
u novembru, a u decembru je Evangelistička crkva Severnog Vijetnama (ECVN)
održala svoj prvi nacionalni kongres za poslednjih 20 godina i naimenovala
novi, nezavisni rukovodeći odbor.
U ovom izveštaju navodimo i nekoliko pozitivnih primera na polju verskih
sloboda. Na primer, posle čitavog niza odbijenih molbi, u Jermeniji su Jehovini
svedoci uspeli oktobra meseca da se registruju kod vlade te države. U Bosni
i Hercegovini novi zakon o slobodi veroispovesti na nivou države odobren
je od strane oba zakonodavna tela. Zakon odobrava široka prava verskim zajednicama
i daje im zakonski status koji ranije nisu imale. Takođe, saznajemo da je
u Gruziji ove godine bilo manje nasilja nad manjinskim verskim grupama.
Tretman manjina, žena i dece
Stejt department je 30. decembra završio svoj Izveštaj o antisemitizmu,
za period od 1. jula 2003. do 15. decembra 2004. Oslanjajući se u velikoj
meri na materijale dobijene od naših ambasada, NGO-a i na svedočenja iz ovog
Izveštaja, priredili smo ovaj poseban sažeti prikaz u saglsanosti sa posebnim
zakonodavnim propisom.
U Češkoj i Slovačkoj Republici i dalje postoji diskriminacija Roma, iako
su se obe vlade trudile da poprave situaciju, preduzevši određene mere, a
to su: revizija zakonskih normi, regrutovanje Roma, koji bi bili veza između
njihove zajednice i policije, ili uključenje Roma u zdravstvenu službu. U
Hrvatskoj se znatno poboljšao proces restitucije imovine, pretežno srpske,
iako na lokalnom planu i dalje postoji problem opstrukcije povratku manjinskih
grupa. Na Kosovu su se dela nasilja prema manjinskom srpskom stanovništvu
i drugim nealbanskim srpskim manjinama dogodila u toku mnogobrojnih protesta
u dva dana u martu, što pokazuje da su tamo ljudska prava i dalje veoma krhka.
U Tajlandu su zlostavljanja počinjena od strane snaga bezbednosti nad muslimanskim
disidentima u južnom delu zemlje, pokvarila ukupan učinak vlade na polju
ljudskih prava. Neki pripadnici policije i vojske su 28. aprila ubili preko
100 ljudi u toku oružanog odgovora na napad muslimanskih separatista u provincijama
Jali, Patani i Narativatu. Sedamdesetosam pritvorenih muslimana je 25. oktobra
umrlo od ugušenja prilikom transporta u vojni logor, pošto su ih policajci
i vojnici strpali u pretrpane kamione.
U Afganistanu i Iraku, žene su napravile neverovatan korak napred u korišćenju
političkih prava zbog toga što su glasale, što su počele da rade u javnim
službama i što su bile kandidati na izborima. Takođe i u prosveti i u drugim
oblastima, žene su krupnim koracima krenule napred ka sticanju osnovnih prava.
U Pakistanu su, zbog pritužbi na zlostavljanje žena po zatvorima, osnovane
specijalne ženske policijske stanice, u kojima rade samo žene. Pored toga,
kako su se u Pakistanu nastavila ubistva iz časti, donešeni su novi zakoni
kojim se uvode strožije kazne za ubijanja iz časti, dok je krivični postupak
za zakone o kleveti i Hudud verskim obredima izmenjen da bi se smanjilo zlostavljanje.
U izvesnom broju zemalja jedan od najznačajnijih problema u vezi sa zlostavljanjem
žena i dece je nespremnost države da se energično bori protiv uslova koji
uzrokuju trgovinu ženama i decom.
U Burmi, žene i devojke sa sela prodavane su u prostituciju na stajalištima
kamiona, u ribarskim selima, graničnim gradovima i rudarskim i vojnim logorima.
Burmanski muškarci, žene i deca prodaju se i drugim zemljama. Situacija je
pogoršana zbog toga što vlada loše upravlja privredom i koristi prinudni
rad.
U Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) žene i devojke koriste se kao prostitutke
i služavke, a mladi dečaci eksploatišu se kao džokeji na kamilama. U jednom
nedavno snimljenom dokumentarnom filmu o džokejima na kamilama, primećuje
se da su oni veoma mladi, a tada obično i počinje njihovo zloupotrebljavanje.
U filmu se takođe vide teški uslovi života koji mogu dovesti do ozbiljnih
povreda i smrti, slaba uhranjenost dečaka, kao i fizičko i seksualno zlostavljanje
od stane poslodavaca. Vlada se obavezala da će preduzeti mere ograničenog
učinka protiv ovakvog postupanja.
Propagiranje turizma od strane države pokreće na Kubi eksploatatorske interese,
koji promovišu seks-turizam i seksualnu zloupotrebu maloletnih devojčica
u svrhu prostituisanja.
U Ekvatorijalnoj Gvineji, zbog naftnog sektora koji je sada u punom zamahu,
zemlja je postala tranzitna tačka i odredište trgovine ženama u svrhu prostituisanja.
Broj Indusa koje trgovci ljudima prodaju za prinudni rad i u seksualne svrhe,
procenjuje se na milione. Pored toga, više hiljada Nepalaca i državljana
Bangladeša prodaju se u Indiji radi seksualnih usluga. U Indiji je trgovina
ljudima veliki problem, a neki funkcioneri vlade učestvovali su u tim radnjama
ili su ih omogućavali. Iako u Indiji policija i dalje ne reaguje na problem
trgovine ljudima na nacionalnom planu, u nekim njenim državama primećen je
izvestan napredak, a centralna vlada se nedavno obavezala da će ustanoviti
i primeniti politiku borbe protiv trgovine ljudima u celoj zemlji.
Nasilje i diskriminacija nezaštićenih grupa ljudi i dalje je veliki problem
u Tanzaniji. U avgustu je poluautonomno ostrvo Zanzibar stavilo homoseksualizam
van zakona i odredilo za to okrutne kazne na svojoj autonomnoj teritoriji.
U kontinentalnoj Tanzaniji 4 miliona žena i devojaka izvršilo je sakaćenje
ženskih genitalija (FGM), i mada zakon delimično zabranjuje takvu praksu,
policija retko sprovodi zakon, a izgleda da se prosečno doba sakaćenja snižava
da bi se izbeglo otkrivanje tih dela.
Prava radnika
U Iraku je primena radničkih prava i dalje ograničena, uglavnom zbog nasilja,
nezaposlenosti i loše prilagođenosti radničkih organizacija i zakona, mada
je krajem godine napravljen izvestan napredak uz pomoć međunarodne zajednice.
Prema podacima Međunarodne konfederacije slobodnih sindikata sa sedištem
u Briselu (ICFTU), radnici su počeli da organizuju sindikate u radnim organizacijama,
što je pređašnji režim zakonom zabranjivao, i da oživljavaju sindikalne organizacije
u kojima su nekad gospodarili pripadnici Baas partije. Tokom cele godine
Međunarodna radnička organizacija (ILO) pružala je Iraku tehničku pomoć na
usklađivanju zakona o radu sa međunarodnim normama rada. Osim toga, pomagala
je da se Ministarstvo za rad i društvena pitanja ponovo osposobi za rad,
da se uspostave hitne službe i da se organizuju programi obuke i usavršavanja.
U aprilu je Istražna komisija, obrazovana po članu 26 Ustava ILO-a, posetila
Belorusiju da bi ispitala navodne žalbe da tamošnja vlada sistematski krši
obaveze zacrtane osnovnom Konvencijom ILO-a o slobodi udruživanja i zaštiti
prava organizovanja i kolektivnog pregovaranja, iako je ratifikovala obe
te obaveze. Komisija je u svom izveštaju, koji je izašao u oktobru, došla
do zaključka da je sindikalni pokret te zemlje u svom radu izložen značajnom
mešanju vlade. Komisija je dala preporuku da vlada preduzme sve što je potrebno
da bi se omogućila registracija nezavisnih sindikata, da bi se ispravili
zakoni i uredbe koje ograničavaju slobodu udruživanja, zaštitili nezavisni
sindikalni radnici od anti-sindikalne diskriminacije, i široko primenili
zaključci i preporuke Komisije. Rečeno je da većina ovih preporuka treba
da bude primenjena u praksi najdalje do juna 2005. godine.
Pod vođstvom predsednika Buša, Sjedinjene Države su zajedno sa svojim demokratskim
saveznicima istupile ispred svih da još jednom potvrde svoju privrženost
ideji ljudskih prava i demokratije. Mi svoje uverenje zasnivamo na principu
da će nacije kojima vladaju slobodni ljudi biti kamen temeljac napretka ka
jednom mirnijem svetu za sve ljude. Izvršavanje naših demokratskih dužnosti
zavisi od odlučnosti i jake želje njenih propagatora. Neka Izveštaj po zemljama
koji sledi posluži kao pokazatelj onog što je do sada učinjeno u tom pravcu
i kao vodič koji će nam ukazati kako da savladamo prepreke koje stoje pred
nama.
back to top
^ |